Dubok kulturni i društveni otpor prema zanatima i fizičkom radu bila je u središtu pažnje domaćih i stranih putopisaca i naučnika. Najveći dio poljskih i domaćih poslova obavljale su žene. Sva trgovina ka primorju uglavnom se na mazgama i ženskim plećima prenosila. Slikajući prilike u Crnoj Gori tridesetih godina XIX vijeka, V. S. Karadžić piše da “često se može vidjeti kako se žene s teškijem teretom vuku preko stijena i planina, a muž ide prazan s puškom o ramenu i čibukom u ruci”. Što se zanata tiče, njih “ne samo da ih sada u pravom smislu nikako nema, nego ih neće ni biti u bliskoj budućnosti, jer se oni preziru i ismijavaju”. Medaković potvrđuje da u Crnoj Gori sredinom XIX vijeka ima vrlo malo zanatlija.
Prezriv odnos prema zanatima i fizičkom radu predstavljali su veliko nasljedno opterećenje za crnogorsku državu, pogotovo od XIX vijeka. U pravcu slamanja otpora prema naporima državnih vlasti da se Crna Gora modernizuje i uključi u međunarodni promet od velikog značaja je Zakonik knjaza Danila iz 1855. godine. U temelju Zakonika su odredbe o zaštiti privatne svojine, jednakost Crnogoraca i stranaca pred zakonom. Zabranjene su razne proslave koje siromaše narod i podstiču ga na nerad. Samo se jednom u godinu krsno ime ima slaviti. Kalendarski je izvršena redukcija velikog broja svečeva na koje se u toku godine ne radi. Naporedo sa podizanjem privrednih preduzeća preduzima se mnoštvo drugih mjera radi navikavanja naroda na poštovanje svakog rada i odvikavanje od nerada (otvaranjem poljoprivrednih škola i stanica, slanje omladine na izučavanje zanata u strane zemlje).
Petar Lubarda
Kompozicija s primorja